na mojoj strani stvarnosti

The age demanded that we sing
And cut away our tongue.

The age demanded that we flow
And hammered in the bung.

The age demanded that we dance
And jammed us into iron pants.

And in the end the age was handed
The sort of shit that it demanded.

Ernest(Miller) Hemingway

Tramvaj

ako dovoljno dugo stojiš na istom mjestu,
možda se na kraju i navikneš na pogled u prazno...
riječi napisane usred čekanja na tramvajskim stanicama
možeš baciti u vjetar...
onaj kojeg vidiš u daljini ne nosi na čelu
kvadrat s tvojim brojem, ali... uđi ako se zaustavi ispred tebe,
jer sljedeći kasni...
pogled kroz prljavo staklo iznutra neprestano se mijenja...
možda u ringišpilu boja prepoznaš nečije lice... možda lica ostanu bez sadržaja...
ako ti bude teško, sjeti se praznine koja je ostala iza tebe i gledaj u prizore s druge strane prozora... sreća je emocija koja se može vježbati.

k-pax

nekad stvarno pogodiš, skroz pogodiš - u žicu...

U čelo :-D

ili prošetaj, zdravije je

"sreća je emocija koja se može vježbati" - ne slažem se, a mislim da ni ti, samo što si to tako napisala. A možda sam u krivu? Ma kažem ti, ti tramvajusi samo deprimiraju. I busevi također... A para za taksi se nema... Mislim da bi to tek bilo romantično,a?

eeee, schmyseru, previše razmišljaš... i ponekad samo u jednoj dimenziji... možda tramvaj nije samo tramvaj(sjeti se da se ja u tramvajima jako rijetko vozim, jer kartu nemam i ne želim je kupiti). tramvaj je metafora. obrati malo pažnju i na glavni naslov, a i na pjesmu ispred moje, onu ernesta hemingwaya... često radimo stvari koje nam možda i nisu prvi izbor u životu, a zapravo nismo sretni... ali neki od nas to nikad ne shvate, ili si to taje dok ih iznutra izjeda... takvi ljudi me ponekad zaintrigiraju... i, zapamti- nisam ja totalno prisutna u svemu što pišem- nego se ponekad stavljam u pozicije drugih ljudi čije sam priče čula ili osjetila ... razmisli malo o tome. pozdrav devijacijo- znaš da se ti i ja razumijemo...obostrano... to nam je odavno poznato :)

1. dio - komentar na stih 2. dio - nevezano za pjesmu, samo me je tramvaj iz pjesme podsjetio na onaj pravi. znam da ne voliš javni voz (kao ni ja). ma nisam ja tak ozbiljan, iako se nekad čini (a za to dakle služe smajlići koje ja, bedak, zaboravio stavit, hehe). A i ne bih nikad interpretirao tvoje stihove ovako javno. Tek da se zna :-). Ajde uživaj, šaljem ti veliku pozdravčetinu ( s malo kečapa) ;-)

:)

čuo sam se s Turistom i nagovaram ga da dođe ovaj vikend u os (i ti si pozvana, naravno). Ak bude došo, pošaljem cd. A ti si sljedeći vikend u pž? Pa ja tad dolazim u zg, 100%. Baš se mimoilazimo. al dobro, čujemo se još

imaš mail ;-) veliki pozdrav!

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada vidim,
i kojega, katkada zaboravim...
Juan Ramon Jimenez "Ja nisam ja"

To su ti ljudi... u prolazu.
Pokraj mojih očiju svakodnevno na desetine-stotine sudbina prolazi...i odlazi.Možda upravo o njima pišem priče,pjesme... a lica im se i ne sjećam, u zjenice se nisam zagledala, i ne znam da nenamjerno možda kradem tuđe sudbine dok na papir nižem slova sa, kao mislim ja, samo svojim doživljajima.
Razmišljam o tome samo kad sam sama, nikad prilikom mimoilaženja s nepoznatima, i mislim- izostalo je prepoznavanje, nema na njihovim licima crta poznatih mom pogledu... a ne shvaćam da sam slijepa, jer ne gledaju samo oči... oči gledaju i vide najmanje.
Gibamo se bez pravca, kao slijepe molekule koje udaraju o neprozirne stijenke, pa se odbijaju u nepoznatom smjeru i prolaze jedne pokraj drugih, sudaraju se, a ne vide... prepoznavanje je riječ ispunjena prazninom...

k-pax

Mislim da je najljepši dio svega upoznavanje... u upoznavanju je prepoznavanje sadržano u fragmentima, ali samo za sebe ne zna za gravitaciju.

"Ti i ja kao da živimo u prazninama
između pragova željezničke pruge."
Ivana Bodrožić

Iza stakla možda ipak stoji netko
tko te gleda,
tko te vidi.
Razbijene stvari posložit ćemo ponovno...
odozdo se vide krošnje drveća
kroz koje se probija slika neba...
i svjetlo.
Utisnut ćeš se u nekog
ako ga dovoljno čvrsto držiš u rukama...
žmiriš...i dišeš...

k-pax

"razbijene stvari posložit ćemo ponovo" - to su riječi koje mi trebaju i koje nešto znače 8bar meni) :-) pozdrav

Jednostavno lijepo.

malo smo zaljubljeni, a? :-) neka, neka, tako treba! aj veliki pozdrav! p.s. trenutno nemam baš vremena za pisat neki pametni post, a i malo se razbolio tak da mi se ni neda, hehe

ne govorim to ja nego lirski subjekt govori... eto- to ti je problem, što ljudi to tako doživljavaju, al dobro, ajde- nije da nisam ok... ozdravi brzo- čujemo se :)

ma ok, znaš da se ja volim zezat. a i da ne bih takve stvari pisao ovako javno. eh da, naš zajednički prijatelj izbjegava pž, draži su mu tamo neki vulkani u italiji, tako da smisliš nekog drugog posrednika za smithse... ajde pozdrav!

jesa ti govorila o laganju...

I'm nobody!Who are you?
Are you nobody, too?
Then there's a pair of us- don't tell?
They'd banish us, you know.

How dreary to be somebody.
How public, like a frog
To tell your name the livelong day
To an admiring bog!

Emily Dickinson "I'm nobody!Who are you"


***
topiš se
u rukama... tuđim
kosa ti se zaplela
u nečije prste
tu je...

ne možeš
pogledati
u drugi par očiju
od otežalih emocija
koje su došle...
bez očekivanja

strah je ovdje...
s vama
nastanio se u oblaku
koji vam plovi iznad
glava...

dok ti oči lutaju
drugim horizontima
dva koluta preko puta
gledaju te...
i vidiš svoju sliku
u plavetnilu
na trenutak...
dok ponovno ne otploviš
na drugu stranu

na stropu nema odraza
ni sjena
jutro je...
i smijete se skupa

k-pax

I am someone

doobaaar..post...naravno.. ;)

Ja sam negdje duboko ispod površine..... .....obitavam potiho.. ...davno sam razotkrila svoje kosti ....sad se smijem cak i kad sam budna

e nikak da te pitam (zapravo pitam te svaki put, ali eto) jesi poslušala na kraju Amebix, što sam ti spržio prije? zanima me, jer sam mislio da sam time pogodio tvoj ukus :-). a spržim ti i M.I.A. ako hoćeš, al ne znam hoće ti se žanrovski svidjet... a možd i hoće ;-)

previse je oblaka u zadnje vrijeme..

schmyseru, pa slušala sam svašt što si spržio- mislim da sam ti dojam o njima čak i rekla, a nju sam slušala- skinula s neta...nije žanrovski moj ukus, ali kako obraćam pažnju i na riječi- dobila je plus kod mene... ni faithless nisu moj ukus, pa me je mass destruction totalno pogodila u pozitivnom smislu i preslušala sam ju tisuću puta...

e skužio sam da su ti rupe između postova sve veće, daj piši malo ;-)

:) ko mi kaže!

E, mogu ja ovaj tvoj doživljaj upotrijebiti u svom seminaru kao protutežu feminističkom iščitavanju teksta? Draže mi je to nego da govori o cijelom ženskom rodu koji je 'nobody'... ma ne pitaj... odgodit ću taj seminar za idući tjedan

mala,lovim te posvuda,nikako da te najdem.gle,onaj naš poslić zajednički je jako važan. čitam te,čitam,još uvijek mi je motor najbolji.ovo ti je odlično,iako ja više volim eksplicitno.razlog smješka...hm...toga mi treba u životu...valjda znaš tko sam i na što mislim.

:) znam, znam- evo, obećavam, u srijedu ćeš ih imat! javim ti porukom...pozdrav!i...hvala na komentaru!

nešto smo zaštekali svi ovi dana,a...?slaba nam je inspirejšn,što gledano s druge strane i nije tako loše :) et,sam da te pozdravim ovak virtualno prije neg se večeras razularimo.. ;)

"To na slici je kutija za igračke, ali kad hoću, ona prestaje biti kutija i postaje auto. Budim se rano dok svi još spavaju, u kockastu salvetu zamotam sendvič, pišem pismo, iako me nisu naučili slova; pismo je za njih, ali ga ne moraju pročitati." Miljenko Jergović, Mama Leone 

Ako je dosadno, ponekad čitam knjigu, razmišljam ili gledam u strop, ako imam ugodnu podlogu ispod sebe poput kreveta, pa mi je pogled direktan-usmjeren prema gore. Gore vidim sve što poželim, ako mi mašta radi u tom monotonom trenutku...pa se izgubim...negdje. Izgubim se nekoliko puta dnevno i to se zove "Trenutak".Ne znam gdje sam,ali nisam tamo gdje ležim, ne vidim ono što gledam. U mom fokusu- neke sasvim nove stvari, nestvarne i divno čudne. Budi me neki zvuk izvana na koji se rasrdim, pa ulažem svu negativnu energiju ne bih li ga telepatski otjerala. Ako uspijem, šare na stropu ili slova u knjizi nisu poslije onoliko zanimljiva kao prije, ne mame da se u njih ponovno zadubim. Onaj zvuk još uvijek čujem iako ga više nema, odbija se o neke stijenke, rovari mi po glavi, tjera me da "izađem van"...i ponovno se pretvorim u najlonsku vrećicu punu sadržaja iz ovog svijeta, čije prozirne stijenke sve više pucaju.

k-pax

gledam i ja u svoje svjetove čija su vrata plafoni, zidovi, razbacane šare po prljavom staklu, kora od drveta...

:)razumijemo se

ha, pa ti otkrila transcedentalnu meditaciju... Svaka čast ;-)

odlučila sam buljiti..buljiti cijeli dan..bez zvukova..možda me moja mašta izvuče iz svega..jer moja vrećica je pukla..nije više mogla izdržati..sad sam tamo gdje me drugi ne mogu vidjeti i odlučila sam biti bez zastora ove dane..a kad se vratim nazad morat ću uskočiti u novu vrećicu jer ja više ne mogu..zbilja ne mogu..

a ja krpam najlon na svojoj vrećici :) da vidite šavova...